petak, 19.05.2006.
Deset godina nakon....
Sutra idem na proslavu deset godina mature.....Evo sidim, razmišljam o tome, i divim se svojim organizacijskim sposobnostima. U misec dana našla sam cili razred ( za proslavu 5 godina se nismo ni trudili nalaziti - kolektivno se nismo imali volje vidit), postrojila ih, našla nam lipu malu povoljnu konobu (svi mi više manje sav višak trošimo na pelene i ostalo) i eto!
Sutra.
10 godina je prošlo.
A ko da još torbu na leđima osjetim.
I ko da još čujem onu blesu iz zemljopisa kako pripita frflja tražeći Hrvatsku na karti Hrvatske....
I onog zbrkanog profesora iz matematike koji me svaki sat matematike prvo zvao pred ploču da mu se zakunem da sam doručkovala.....ha, ha, ha,.....malo sam sitnija......bila.
A naša profesorica iz hrvatskog.....
Majko mila, sad kad ih se svih sjetim, mislim si....ma ništa, ustvari.
U ciloj toj svojoj zblesanosti i u mojoj nemogućnosti da shvatim kako se mojoj generaciji posrećilo imat te smišne ljude za prozor u svijet, milo mi dođe oko srca kad ih se sitim.
I nadam se da ih ova nova, divljija, nezrelija, nekulturnija i bezobzirnija generacija nije pokosila.
Kako brzo vrime leti.
Imam onu super boljku da zaboravljam loše 24 sata nakon što se dogodi, i samo me velike životne katastrofe drže dulje, ali me uvijek iščupa ta beskompromisna ljubav prema životu.
Tako bih ja rekla da je moj život prekrasan. I da ga svima od srca želim.
Tako mi je i u školi bilo samo super.
Sve emocije koje se mogu okusit, u mom životu nose natpis - popunjeno!
Zato sam si tako smišna kad se već dva dana mislim što ću obuć.
Koje dijete! Ipak!
Mislim, jesam ja žensko, pa kao ajde imaš opravdanje, ali to može pomislit samo netko ko ne zna koliko ja intenzivno mislim o tome!
I onda se sebi tako dobro nasmijem.
Razmišljam o svemu tome, zato što sam, razgovarajući sa svima iz svojeg razreda pojedinačno na telefon u njihovim glasovima osjetila promjenu. Odraslost. Meni - dosadnost.
Sve nešto kao ozbiljni, službeni čak.
Pa sam opet umrla od smiha.
Tako je lipo živit i tako brzo prođe život. Najbrže prođe mladost. Sama od sebe. Ako je čovik takav - uspori joj prolazak.
Ako nije, onda ga (ko većina iz mog razreda) - požuri.
A na to se ježim. Kud tjeraš najlipše od života?! Ionako će samo otić.
Veselim se proslavi, i jedva ih čekam zdrmat.
Ja vam jamčim da će sutra navečer dvadeset prerano odraslih osoba činit veselje kao na maturalcu jednom davno....
To im je poklon od mene.....
A možda sam ja ustvari jedina luda u razredu.......
- 18:39 -
subota, 13.05.2006.
Čuangce i Hueitce šetali su mostom iznad reke Hao, kad Čuangce primijeti:
"Vidiš kako se ribica praćkaju u rijeci! To je njihova sreća."
"Kako možeš znati u čemu je sreća riba kad i sam nisi riba?" upita Hueitce.
"A otkud ti znaš da ja to ne znam kad ti nisi ja", odgovori Čuangce.
*******
Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede na jednu granu drveta. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čeka. Zatim čovjek pogleda na stranu i ugleda dva štakora kako kruže oko grane, na kojoj je sjedio i jedu je. Jedan štakor je bio crn a drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dole i ugleda crnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih.
Čovjek pogleda iznad sebe da vidi imali nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ugledao je drugu granu sa saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede kušati jednu kap. Pružio je jezik i okušao kap meda koja je pala. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još jednu kap. Kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi štakore koji su jeli njegovu granu, lava na zemlji i zmiju koja je sjedila ispod njega. Nako izvjesnog vremena probudi se iz svog sna.
Tražeči značenje sna otišao je do pobožnog učenjaka. Ovaj mu reče: „Lav kojeg si vidio je smrt. Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da ideš. Dva štakora, bijeli i crni, predstavljaju dan i noć. Bijeli predstavlja dan a crni noć. Oni kruže jedan za drugim, jedući tvoje vrijeme i približavajući ti smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob čekajući da padneš u njega. Saće meda je ovaj svijet a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi volimo okušati slatko uživanje ovog svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo naše vrijeme, našu smrt i naš kraj.“
- 19:11 -
Što ako razočaram? Ne bi podnila da netko plače radi mene....
Iako mislim da ne bi on plakao. Samo nakratko njegov ego. Takav je, znam da je takav.
Nekad nisam znala ništa nego da mu jedva čekam vidit smješak.
Kako čovik uopće zna da je spreman za.....ne mogu o tome.
Hana će imat 2,5 godine kad dobije, ako Bog da sve u redu, bracu ili seku.
Još se navikavam na ideju da ću se za koji misec opet gegat po ulici.
Pa kad me živci operu jer svaka majca na meni puca....koja oholost mene pukne tako malo prije nego na dar dobijem najlipše od najlipšeg.
Nisam baš mislila da će me majčinstvo tako oduševit.
A živac sam za poludit.
Samo kad nju gledam osjećam mir.
Nekako me otme od svakog problema, svake ružne misli, svake suze.
I na lice mi nacrta smiješak.
Ne mogu se skoncentrirat već danima.
Nekad sam pisala ko blesava, ispunjavala se tako.
Sad bi me ispunilo da 7 dana mogu pobjeć negdi.
Samo 7 dana od cilog života.
Ovog kakav sad je.
Evo, ovo je izgleda dan za njurganje i kukanje.
Neću da mi stranica tako izgleda.
Pisat ću kad me hormoni puknu na veselo!
Od mene do tad ni riječi!
- 15:13 -
Pisati ne znači drugo nego misliti.
Nered u rečenicama je posljedica nereda umislima,
a nered u mislima je posljedica nereda u glavi,
a nered u glavi je posljedica nereda u sredini i stanju te sredine.
Ako je netko odlučio vršiti kritiku,
a to znači da hoće od nereda u rečenicama,
u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red,
onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavi ni u mislima.
Miroslav Krleža
- 14:03 -
petak, 12.05.2006.
ako nestanem....
Pisala sam pjesme nekoć.
Ne sjećam se kakve.
Više ne.
Sada pišem samo ponekad.
Mrva mira kad me posjeti.
Rijetko.
Odrasti znači zaboraviti.
Ili barem potisnuti.
Sebe.
Ne priliči mi odrasla poza.
Tužno izgledam.
Izgubljeno.
Pokušavam se naći.
Nadam se.
Uspjet ću.
- 15:19 -
srijeda, 10.05.2006.
samo da se javim
Vidim,da, hajka se digne ako ne stignem ništa napisat. 
Nemam vrimena danas.
Ko da je to nekoga briga.
A zanima me čita li ko ove moje črčkarije. Amaterske, dakako, vidila sam ja koji je to đir.
Eto, javila sam se.
Mučnine još nemam, ako se ko pita.....
Dobro sam....
pa pa do trenutka u nekom mom danu kad ću imat više vrimena.....
- 18:47 -
utorak, 09.05.2006.
snovi
Jučer smo posli posla muž i ja otišli pogledat stan u maloj lipoj zgradici....90 prekrasnih kvadrata stana, s galerijom s dvi sobe i kupatilom....i onda smo se depresivni vratili doma i započeli bitku sa ciframa, nadajući se da ćemo naći neku računicu koja nas neće upropastiti. Trenutno takva ne postoji.
Zaspali smo.
Sex - opet ništa.
Nikako da sinhroniziramo tu našu želju za sexom, prerijetko nam se seksa u isto vrime.
Pa onda ništa.
Jutros sam ga odvela na naplatne kućice, ide na teren u Neum.
Pa smo se odmah ujutro posvađali...
Svaki put isto - njemu se ne ide. ja ne bi da ide, stvori se nervoza, i onda umisto da uživamo još malo prije nego ode - mi se pokoljemo.
Kako bi volila da dođemo do onog stana.......
(135 000€, na 30 godina to je oko 4000 kuna + 3000kuna drugih kredita + 2 dice + režije + hrana +++++++; ima ko kakvu ideju? Legalnu?)
Imam skoro 30 godina u guzici i najveća mi je želja postala na svitu imat svoj lipi mali kut, tamo di sam ja šef!
Mama, žena, uzdanica, odrasla.... - možda bi se onda tako osjećala!
A ovako?
Meni se ništa u životu nije prominilo, osim što, eto, nosim prsten (ne volim prstenje jer grizem nokte pa ta kombinacija bezveze izgleda) i što imam dijete.
Muža ne vidim, 5 dana u misecu živimo skupa. Živim i dalje s mamom i tatom, izlazim svaki drugi,treći vikend (kamo sreće da je para za svaki - eto takva sam ja).....
A navečer svašta zamišljam....
Da sam dobila na lotu, da mi je neka baka kojoj sam pomogla nosit kesicu iz dućana do doma ostavila stan (
), da radim nevjerovatno dobro plaćen posao, kao i moj muž, pa smo si kupili stančinu prekrasnu i dijelimo novce kome god jadnom treba.....
Onda shvatim da neću tako nikad zaspat.
Pa krenem u drugom smjeru.
Prisjećam se kako me tata nosio na vratu na plažu na Borik i kako smo po cili dan trčali po pijesku, bacali kamenčiće u more, gradili kule u pijesku....
Prisjećam se kako nas je sve tri sestre mama dragala i ljubila prije spavanja (još uvijek nas ljubi za laku noć!).....
Prisjećam se svojih omiljenih cipela, tako sam plakala kad sam ih prerasla....
Sjetim se starih crtića, pjesmica, filmova....
I zaspem... i sve barem do jutra bude prekrasno....
- 13:00 -
ponedjeljak, 08.05.2006.
drugi put
po drugi put sam sve izbrisala!!!
Ma kad ti dan ne krene od jutra, onda triba otić u dućan, kupit čokoladu i sidit s njom u krilu i oko usta sve dok taj usrani dan ne prođe!
A svašta sam vam tila reć....
Nema veze, sutra ću!
Sad ne bi nanovo da sam i luđa nego jesam!
Pa pa
- 17:00 -
